Stariji poduzetnik Michael Kingley (Geoffrey Rush), nakon smrti svoje kćeri, tvrtku predaje zetu, a on, kao što bi trebao i poslovni čovjek, želi pokrenuti nešto loše, što će utjecati na teritorij australskog nacionalnog parka s velikim gnijezdištima ptica. Michaelova unuka, mlada eko-aktivistica Maddy, pokušava nagovoriti djeda da nešto poduzme po tom pitanju. Ali on samo učini bespomoćnu gestu, kažu, tvrtka više nije moja. Sve dok se pelikan iznenada ne pojavi ispred njegovog prozora u oluji, i on se počne prisjećati svog djetinjstva na otoku odsječenom od svijeta: oca ribara koji se borio sa svojim aboridžinima i trojicom siročadi pilena pelikana, koje mali Michael spašava od smrti ...
Moj prijatelj, gospodin Percival (jednom su naši prevoditelji s naslovom odradili pristojan posao) remake je još jednog australskog filma Dječak i ocean (1976.) redatelja Henryja Safrana.
Bliske obiteljske veze sačuvane su s originalnim filmom: snimljen je na istom području, a glumac David Galpilil, koji je glumio crnog aboridžina, bljesnuo je u remakeu u kameri mudrog šamana, glave svog plemena. Mali zamah dodali su prosvjedi lokalnog stanovništva, braneći svoje teritorije predaka, na koje je bijelac uvijek dolazio kao napadač i pljačkaš. Naglasak na važnosti razumijevanja strane kulture ojačan je, međutim, osjetljivi Safran to je odrazio u svom filmu davnih 70-ih, puno prije ere političke korektnosti.
Ali najvažnija je gotovo bajkovita priča o prijateljstvu dječaka i velike bijele ptice. Svatko tko pogleda film prvo će se sjetiti ove scene: sivo more, vlažni pijesak i silueta djeteta koje grli pelikana za vrat, privijajući se uz njega kao izvor snage. Dječak, kojeg su starosjedioci prozvali Stormick, spasio je smežurane ružičaste piliće koji su patili od bezumne okrutnosti lovaca. A ptica, stostruko vraćajući dobrotu, istodobno će spasiti i dječaka i njegovog oca, i našu vjeru u najbolje.
U 21. stoljeću sve manje razmišljamo o tome da je u prirodi moguće ne samo zlo, već i dobro, protjerano iz kina na područje dječjih i obiteljskih filmova; kod odraslih, kamo god pogledate, posvuda je neki Yorgos Lanthimos sa svojim ubojstvima svetih jelena koji zahtijeva odmazdu u ljudskim žrtvama. Ali još uvijek postoje takve rezerve u kinu, gdje likovi čitaju "Gospodar muha", ali ne zahtijevaju ni odmazdu ni odmazdu za prolivenu krv. Filmovi u kojima ljudi vjeruju u dobrotu, kao što vjeruje najbolji čovjek planeta, Nikolaj Drozdov, potičući vas da gledate Mog prijatelja, gospodina Percivala.
Pozivamo vas u rezervat pelikana ovog dirljivog filma, gdje ćete se susresti s glavnim nacionalnim blagom Australije: nezamislivom ljepotom krajolika i glumcem Geoffreyjem Rushom, čija vječna lukavost u njegovim očima ne dopušta da u starosti djeluje previše mudro i prosvijetljeno (pretjerano prosvjetljenje živcira). Moj prijatelj, gospodin Percival, dobar je za dušu.
A ako nas ne slušate, onda se Nikolaja Drozdova mora poslušati.
